AJ, KARMELA! – Atelje 212

ATELJE 212 – REPERTOAR ZA JUN 2014. Tiket Klub
ATELJE 212 – REPERTOAR ZA JUN 2014. Tiket Klub
ATELJE 212 – REPERTOAR ZA DECEMBAR 2013, Tiket Klub
AJ, KARMELA! – Atelje 212

AJ, KARMELA!

Atelje 212

Atelje 212 u koprodukciji sa Gledališčem Koper
Hoze Sančez Sinistera

Prevod: Igor Lampret
Reditelj: MARKO MANOJLOVIĆ
Dramaturg: Gordana Goncić
Lektor za slovenački jezik: Barbara Rogelj
Prepev songova na slovenački: Igor Saksida
Saradnik na prevodu na srpski jezik: Milan Mađarev
Scenograf: Darko Nedeljković
Kostimograf: Dragica Laušević
Kompozitor: Vladimir Pejković
Koreograf: Damjan Kecojević
Organizatori: Nevena Vučković i Dragan Klarica

Igraju:
Paulino: BRANISLAV TRIFUNOVIĆ
Karmela: LARA JANKOVIĆ
Inspicijent: Milenko Adamov
Sufler: Snežana Budimlić

Premijera u Gledališču Koper: 22. februara 2013.
Premijera u Ateljeu 212: 28. februara 2013.

Gde se izgubilo herojstvo u 21. veku, da li su zauvek nestale težnje da se svet učini slobodnijim, pravednijim, boljim mestom za život i da li je danas moguća solidarnost u otporu prema fašizmu sa dubokim uverenjem da svaki gubitak slobode jednako pogađa celo čovečanstvo? – to su neka od pitanja kojima se bavi nova predstava “Aj, Karmela” nastala u koprodukciji Pozorišta Atelje 212 sa Gledališčem iz Kopra
“Aj, Karmela” je priča o glumačkom i ljubavnom paru, Karmeli i Paulinu, putujućim glumcima, koji je za vreme španskog građanskog rata idu kroz sela izvodeći svoje varijetetske, komične tačke. Zalutavši na teritoriju koji su osvojili frankisti, u strahu za sopstveni život primorani su da igraju predstavu za italijanskog poručnika, Frankove vojnike i njihove zarobljenike, pripadnike internacionalnih brigada koje će fašisti sutradan streljati. Rastrzana između toga da li da svojom igrom zabavi Frankove pučiste ismevajući republikance ili da zadrži sopstveno dostojanstvo i uverenje, Karmela se odupire frankistima, a time i Paulinu, koji spašavajući živu glavu pristaje na sve. Ovaj čin protesta Karmela plaća svojim životom.
„Aj, Karmela“ je zapravo naziv poznate antifašističke pesme koju su u španskom građanskom ratu pevali pripadnici republikanskih snaga. Komad predstavlja emotivnu i intimnu hroniku građanskog rata, koja se odvija u magičnom varijeteu kroz ljubavnu priču na granici između života i smrti – Karmela se nakon svoje smrti vraća Paulinu, a sećanja iz prošlosti oživljavaju događaje, kao i veče njihovog poslednjeg nastupa.
Španski pisac, reditelj i profesor dramaturgije Hose Sančes Sinistera (1940) napisao je “Aj, Karmela!” 1987. godine. Komad je postavljen godinu dana kasnije u Teatru Principal u Saragosi. Reditelj Karlos Saura je po ovom dramskom tekstu snimio film sa glumicom Karmen Maura 1990. godine.
U vremenu kada se sve vrednosti dovode u pitanje i sve društvene tekovine stavljaju u drugačije političke i istorijske kontekste, dva pozorišta iz Srbije i Slovenije kroz međusobnu saradnju na ovom projektu, pokušaće da pronađu odgovor na pitanje da li umetnik može da ostane dostojanstven i častan u borbi s bilo kojim oblikom fašizma koji trajno uništava kulturu i sve moralne vrednosti – i time daju mali doprinos ponovnom uspostavljanju i jačanju kulturnog prostora našeg regiona.
Zahvaljujemo se na pomoći Milu Petroviću, predsedniku udruženja “Španski borci 1936-1939”
KRITIKA:
SEĆANjE NA HEROJSTVO
Evo i to se desilo – KOPRODUKCIJA malog gradskog pozorišta u Kopru i beogradskog kultnog ATELjEA 212 – slovenačka jadranska obala došla je u Beograd i gledali smo jednu značajnu predstavu o nekadašnjim herojstvima i žrtvama za slobodu – predstavu o legendarnom ŠPANSKOM GRAĐANSKOM RATU! Bol i tuga izgubljene bitke za slobodu jedne velike zemlje – Španije, podsetila nas je u ovoj sanjanoj koprodukciji – naravno – na bol i tugu zbog raspada naše bivše velike zemlje, Jugoslavije! Pogotovo što je u Španiji tridestih godina prošlog veka vođena prva istorijska bitka protiv fašizma i što je u osnovi to bila borba za prava, ne samo demokratske, republikanske Španije, nego za prava univerzalnog Radničkog pokreta – za ideje socijalizma i komunizma, a protiv fašizma – i fašizam je pobedio – uz pomoć međunarodnog kapitala, koji je bio jači od međunarodne solidarnosti! Strašna je to istorijska pouka koju nam ostavlja ta izgubljena bitka i pobeda okrutne knute Franka i fašizma, uz pomoć već stasalih Hitlera i Mjuslinija. Sva sila brojnih dobrovoljaca, organizovanih i delegiranih iz svih Komunističkih partija Evrope, nije bila dovoljna da odbrani slobodu i demokratiju, ideju socijalne pravde i komunističku misao i nadu – poraz je bio bolan i najavio je onaj još veći i teži – Drugi svetski rat. Pa čak i posle poraza Hitlera i Musolinija – Franko je vladao do svoje smrti Španijom, koja je grcala u bolu i poniženju! Sve to i još mnogo toga, videli smo u vrlo suzdržanoj, ali tačnoj predstavi AJ, KARMELA! reditelja Marka Manojlovića i glumaca Lare Janković iz Koparskog pozorišta i Branislava Trifunovića iz Ateljea 212.
Vrlo je spretno napisan ovaj komad o dvoje umetnika lakog žanra – zabavljača nekog putujućeg varijetea – kabarea, koji, idući sa svojom predstavom, od mesta do mesta – zabasaju na teritoriju pod Frankovom fašističkom okupacijom, misleći da su na teritoriji Republikanskih snaga Španije, gde su igrali za građane i vojsku u najtežim uslovima – da ih razvesele i obodre. Frankistički oficiri odmah su shvatili koga su zarobili u magli, pa su naterali dvoje zabavljača-glumaca-pevača, da izvedu svoj program za njih – okrutne fašističke falangiste – za njih i za njihovih desetak republikanskih vojnika, zarobljenika, koje će ujutro streljati! Suština ovog komada – sećanja na herojska vremena, nalazi se upravo u toj bolnoj činjenici i sve je bilo usmereno na tu priču – o kaznenoj igri pred streljačkim strojem i sve je bilo dosledno izvedeno, da to bude upečatljivo i jasno! Predstava počinje neposredno posle SMRTI glumice Karmele – glumac – Paulino, ostao je sam i očajan – a onda mu se ona iz smrti VRATI i on sa njom odigra ponovo celu igru, zbog koje je ona i poguinula – igru pobune pred nasiljem – pobune UMETNOSTI i revolucionarne svesti – nešto što smo odavno potisnuli, da bismo lakše živeli sa svojim porazima i malodušnošću! Pred nama se ponovo odigraju situacije koje su ovo dvoje glumaca-zabavljača dovele dotle da se ili maksimalno ponize, ili hrabro usprotive nasilju i ciničnom zločinu falangista. Naravno – glumci su glumci i naravno – muškarac je slabiji karakter, kukavica i spreman na izdaju, a žena je očajnički hrabra i ponosna do samožrtvovanja. Eto – to je ta priča koja je odigrana i otpevana, da nas podseti na dostojanstvo i na svest o hrabrosti i žrtvovanju. Direktno, iskreno i suptilno! Uzbudljivo i ubedljivo – BRAVO!
Sreli smo se sa jednom izvanrednom glumicom – Lara Janković prikazala je vrhunsko pozorišno umeće i visoku umetničku svest, moralni integritet i bogatu asocijatiovnost. Pevala je kao Edit Pjaf i Džoan Baez, ali nije insisitirala na tome. Njena govorna faktura, intenzitet prisustva, lakoća preigravanja iz zadatka u zadatak, osećaj za istovremenost komentara i radnje na sceni – jedna nesvakidašnja sposobnost osvešćenja scene i konteksta – podsećanja na stvarnost oko nas i uvođenje istroričnosti – to je sve bilo kao neposredni dar logike igre, a sve to u potpuno spremnnom fizičkom habitusu, koji lebdi na sceni – od slike do slike, vodi nas između sna i jave – između sanjanog života i prisutne smrti, iz koje beži da nas obraduje i saopšti svoje stavove. Njena poslednja scena u komadu-kabareu, koji se prikazuje za falangiste – njena distanca od groznog lika koji treba da odigra – REPUBLIKA KOD LEKARA i njena snažna reakcija na jedan glas iz te nevidljive publike – početak pesme AJ, KARMELA o slobodi nadi za Španiju – to je bila studija moderne glumačke umetnosti, sa najboljim konotacijama osvešćenog pozorišta, koje je na najbolji način započeo Bertolt Breht i njime obeležio epohu – epohu pokušaja OTREŽNjENjA, a ne uspavljivanja pozorištem. Videli smo kako se to igra na najvišem nivou! I još – glumica Lara Janković igrala je na slovenačkom – pa iako je postojao klasični, ali malo slabije vidljiv titl njenog tekstra – nije bilo potrebe da se on naporno čita – sve smo razumeli sa lakoćom. Taj njen slovenački, bio je tako jasan i prisan, intiman i iskren, herojski i moćan – da smo svi bili prebačeni na koparske obale i u istarske maslinjake, sve iako se pričalo o Španiji – a svaki put kad se spomene Španija – mi smo jasno čuli JUGOSLAVIJA, i tugovali smo još više i razumeli smo se još bolje u patnju nesrećnih glumaca–republikanaca, zarobljenih od falangista i primoranih da igraju za njih i plešu dans makabr za, sutradan streljane, borce revolucije. Plava kapica na glavi glumice u poslednoj sceni, dok igra tobože jadnu REPUBLIKU – kapica sa cvenom petokrakom, bila je simbol borbe ovo dvoje ukletih umetnika- gubitnika, u kojima smo se svi lako prepoznali.
Branislav Trifunović igrao je na srpskom jeziku i kako je predstava odmicala, tako je dijalog dvoje glumaca na sceni koji govore na dva slavenska jezika, postajao sve prirodniji i bliži – melodije, emocije, intenziteti, ritmovi, finese…sve je to postalo deo te suptilne i nadahnute prepletene igre, koja je obogatila iskustva svih prisutnih – podsetila nas je na zaboravljene vrednosti – moral, hrabrost i pobunu dostojanstva poniženih. Scenografija Darka Nedeljkovića bila je svedena na znak – zastave u pozadini jasno su osvetljavale ceo problem i definisale ideju predstave. Kostimografkinja Dragica Laušević dočarala je i Španiju – crvenom haljinom za Flamenko, ali i teatar i varijete drugim kostimima glumice, a glumac je bio adekvatno obučen za kabaretsku scenu i za život posle poraza.
Sve je delovalo iskreno i pažljivo dozirano – ničeg suvišnog nije bilo, a ideje koje su se formirale tokom gledanja predstave – potvrdile su ispravnost rediteljskog postupka, kao i potrebu i značaj ove uspešne koprodukcije. Svaka čast – BRAVO!