SMRTONOSNA MOTORISTIKA – Atelje 212

SMRTONOSNA MOTORISTIKA - Atelje 212, Tiket Klub

SMRTONOSNA MOTORISTIKA – Atelje 212

Aleksandar Popović

Jednokratno činodejstvo u 10 kakvoća

Režija: EGON SAVIN

Adaptacija: EGON SAVIN I NEBOJŠA ROMČEVIĆ
Scenograf: DARKO NEDELJKOVIĆ
Kostimograf: SNEŽANA PEŠIĆ-RAJIĆ
Muzika: ZORAN ERIĆ, VLADA PEJKOVIĆ
Lektor: dr LJILJANA MRKIĆ-POPOVIĆ
Asistent reditelja: FILIP GRINVALD
Organizator: NIKOLINA VUČETIĆ
Stručni saradnik: BLAGOJE DOBROTA i grupa „Gekon“

LICA:

MARELA, gracija – ISIDORA MINIĆ
DULE, motorista na smrt – NENAD JEZDIĆ
SILVANA, havajka – DUBRAVKA MIJATOVIĆ
SVETISLAV-SVETA APOSTOLOVIČ, nastavnik – MLADEN ANDREJEVIĆ
GANE, KAFEDŽIJA – NENAD ĆIRIĆ
MILISAVA, kalauz – NAÐA SEKULIĆ
ČIKA DRAGI, gost – MIHAJLO  JANKETIĆ
KATICA bradvica – MILICA MIHAJLOVIĆ
MARICA travica – TANJA PJEVAC
ANICA zaovina – ANA FRANIĆ
PAVICA, bolničarka – SOFIJA JURIČAN
Pacijenti – ANKA MILIĆ I TAMARA TIJANIĆ
Artistkinja – GABRIELA DOBROTA

Događa se na relaciji od života do opredeljenja i natrag, za iste pare.

„DUGO U ATELJEU 212 NIJE BILO TAKO ISKRENOG UZBUĐENJA!“

Branka Krilović, RTS

Na 50. Sterijinom pozorju u Novom Sadu 2005. godine, Zoran Erić i Vladimir Pejković su dobili Sterijinu nagradu za originalnu scensku muziku; Mihajlo Janketić, Sterijinu nagradu za glumu; Nenad Jezdić, Nagradu Uredništva beogradskih „TV Novosti“ – “Zoran Radmilović” za glumačku bravuru.

Na Danima Zorana Radmilovića u Zaječaru, Mihajlo Janketić je dobio Nagradu “Zoranov brk” za najboljeg glumca večeri; Nenad Jezdić, Glavnu nagradu Festivala za najboljeg glumca

REČ SELEKTORA 50. Sterijinog pozorja
Pošto je dramaturški zgusnuo komad Smrtonosna motoristika i tako ga približio realističkoj verodostojnosti, reditelj Egon Savin je napravio još jedan otklon, ali ovaj put u pravcu izvorne poetike Aleksandra Popovića; taj otklon se sastoji u stilizovanoj igri glumaca. Ovakvim pristupom, reditelj je scenski artikulisao Popovićevu poetiku apsurda i ostvario sentimentalno-ironični ton u tretmanu tog periferijskog polusveta i njegovih ljubavnih zgoda, kroz koje se prelamaju opšte odlike muško-ženskih odnosa.

Ivan Medenica

KRITIKA:

KAKO SU SE VOLELI DULE I MARELA
…Mali ljudi u svom malom svetu: dovoljni su jedan šalter koji je i prijemno odeljenje u porodilištu i kafanski šank, i kadija te tuži, i kadija ti sudi! Nekoliko bolničkih kreveta, javni telefon sa koga ženice zivkaju svoje „pustolovne“ mužiće, jedna cirkuska prikolica u kojoj se voli i bije. (Scenograf Darko Nedeljković.) Nema tu junaka, ni lepotica, velikih reči i poetskog krasnorečja. Ono čega nema, što je nedosegnuto, ono što nedostaje kad nam uskrate i oduzmu sve što život ukrašava, upravo je to živo meso Popovićevih tragikomedija…

Nema love, ali se čovečić snalazi, nema sreće, ali ima srećice, nema života, ali se životari, nema poezije, ali ima tuge što je nema. Ma kakav bio život, uprkos svemu, banalnosti i skučenosti, artikuliše volju, muku ali i radost i lepotu elementarnog nagona da se živi, volucka. Uprkos svakoj mucavosti i nedostatku veštine izražavanja, ovako ogoljen, izvan mistifikacija i sofisticiranja, život je u Popovićevim komadima kao i u predstavi Egona Savina, rečit, emotivno slojevit, natopljen smešnim suzama i gorkastim smehotvorstvom…

Predstavu otvara jato plavuša-porodilja u donjem vešu u intimnom ženskom govorkanju i jadanju. Ova sjajna slika-scena čini neku vrstu refrena u predstavi. Ženska i majčinska tuga je, dakako, pregolema, a tumače je, sa neodoljivom prisnošću i toplinom koja je upoznala stud i sitnu laž pokretljivog i živahnog ženskog jezika, Isidora Minić (Marela), Nada Sekulić (Milisava Kalauz), Milica Mihajlović (Katica Bradavica), Tanja Pjevac (Marica Travica), Ana Franić (Anica zaovina).

…Mladen Andrejević nas je, sa puno duha, uverio da istoriju ne čine samo istorijske ličnosti, i da dobre uloge nisu samo velike naslovne role. Dubravka Mijatović kao Silvana Havajka ubedljiva je u brutalnosti i ojađenosti.

Dule, motorista na smrt, Nenada Jezdića suvereno prelazi put od oholosti i bezdušnosti do klošara, od onog koji ponižava i odbacuje do uniženog i odbačenog, od razularenog cirkuskog momka do neke vrste Mitketa, dakle do žala i iskušenja. U finalu predstave reditelj Egon Savin nas je podsećao na Beketovog Godoa i na songove u stilu Beketovih komada. U ostalim ulogama Mihailo Janketić (Čika Dragi), Nenad Ćirić (Gane), Sofija Juričan (Pavica)…

Muharem Pervić,Politika

LJUBAV KAO POGIBIJA
Ikona našeg avangardnog pozorišta, danas več klasičan pisac Aleksandar Popovič, napisao je Smrtonosnu motoristiku kao jednu od svojih „farsi“ („Jednokratno činodejstvo u 10 kakvoća“), koja se „događa na relaciji od života do opredeljenja i natrag, za iste pare“. Već ovaj uvod i neinformisanom čitaocu govori koliko su „sočni“ Popovićevi tekstovi i koliko u njima autor vešto barata izrazima i asocijacijama. Reditelj predstave, Egon Savin uz pomoć Nebojše Romčevića, sačinio je dramaturšku adaptaciju Smrtonosne motoristike, bitno je skratio i obogatio izvrsnim muzičkim materijalom Zorana Erića i Vladimira Pejkovića, čija je zasluga neodoljiv song iz naslova ovog teksta.

Najpre nekritično zabranjivan, a onda nekritično „rabljen“, Aleksandar Popović, rodonačelnik naše „tragikomične farse“, je i simbol Ateljea 212, u kojem je mnogo i rado igran (Ljubinko i Desanka, Krmeći kas, Razvojni put Bore Šnajdera…) Poslednja farsa je zvanično proglašena za najbolji srpski dramski tekst u prvih pedeset godina XX veka.

Savin se opredelio za vrlo moderan, impersonalni postupak prikazivanja likova Popovićeve drame. Sa istim perikama, žene su sve kao jedna, a od muškaraca, pravo na sopstveni (postmoderni, znači u parčićima) identitet ima samo „Dule, motorista na smrt“ (Nenad Jezdić). Jezdić Duleta igra lako, nadahnuto, iz ovog vremena. Predstavnik tog popovićevskog „sveta beogradske periferije, koji je uvek mala geto-celina“ (Mirjana Miočinović), Dule je i Pjero i Arlekin. Tužno smešan, pametno glupav, a neodoljiv… Jezdić je dao izvrstan ton čitavom tom kalamburu, koji je, povremeno, bio veoma potresan. i to ne željom Aleksandra Popovića, koga su najčešće poredili sa Joneskom, po besmislenosti jezika, koga je mnogo, a malo znači. U Smrtonosnoj motoristici jasno se vidi da je Popovićev jezik svet za sebe. Nimalo obesmišljen, on postaje glavna karakterna osobina njegovoj „Mareli, graciji“ (Isidora Minić, odlična), „Silvani, Havajki“ (Dubravka Mijatović, odlična), „Anici, zaovinoj“ (Ana Franić, odlična), „Katici, bradvici“ (Milica Mihajlović, odlična)… Čarobnom igrom glumaca (Mladen Andrejević, Nenad Ćirić, Nađa Sekulić, Mihajo Janketić, Tanja Pjevac, Sofija Juričan), pravim izborom predstave za repertoar modernog tehnološkog doba, uverenjem da se srpska dramaturgija nalazi baš tu: u najfinijim nijansama ovog jezika, koji nosi emociju i istinu. U Motoristici naročito, koja je zaslužna što je Beograd, jednom bar, zaista, svet!

SMRTONOSNA MOTORISTIKA - Atelje 212, Tiket Klub