TERAPIJA – Atelje 212

TERAPIJA - Atelje 212, Tiket Klub
TERAPIJA – Atelje 212, Tiket Klub

TERAPIJA – Atelje 212

Jordan Cvetanović

Režija: GORAN MARKOVIĆ

Scenograf: MARIJA JEVTIĆ
Kostimograf: LJILJANA PETROVIĆ
Kompozitor: ANJA ĐORĐEVIĆ

IGRAJU:

SLEPAC, GAY2 – SVETISLAV GONCIĆ
SIN, GAY1, TERAPEUT – SRÐAN TIMAROV
ŽENA, KUČKA, SESTRA – NATAŠA TAPUŠKOVIĆ

„LUDILO!“
24 sata

Ljudi savremenog doba na sve načine pokušavaju da budu srećni. Previše očekivanja dovodi do brutalnih razočarenja i velikih problema. A najveći problem je što ljudi misle da samo pričom mogu rešiti sve.
Međutim, pričom se ne rešava ništa.

„TERAPIJA – PROBAJTE S PREDSTAVOM!“
Jordan Cvetanović

U britkoj drami novog, mladog dramskog pisca Jordana Cvetanovića „Terapija“, razotkrivamo čitav jedan svet ljudi koje možemo da sretnemo svuda oko nas. Junaci ove duboko uznemirujuće drame očajnički traže pažnju. Iz nemoći pričaju bez prestanka. Ćutanje je za njih znak da im život izmiče. Ovako, sadistički izloženi pogledima, u svojim nepresušnim monolozima predaju se razočaranjima, neuspesima, frustracijama i tugama. Međutim, oni samo na prvi pogled deluju sasvim normalno… Jer, ništa nije onako kao što izgleda.

NAGRADE:

Nataša Tapušković dobitnik je Nagrade grada Beograda 2010. godine za uloge u „Terapiji“.
Jordan Cvetanović je dobitnik Nagrade za dramsko stvaralaštvo „Borislav Mihajlović Mihiz“ za 2010. godinu

„KOD PSIHIJATRA IDU SAMO NORMALNI.“
Goran Marković, Blic

REČ REDITELJA:

„Uporišna tačka predstave su ispovesti ljudi na psihoterapiji, ispovesti koje ne govore samo o njima, već i o mnogim drugim stvarima: o trenutku, društvu i svetu u kojem živimo, problemima koji zapravo nastaju i usled sunovrata morala i izostanka vrednosnog sistema… Osetljive su osobe, pa reaguju jer ne mogu da izdrže stvari na koje su se neki drugi ljudi navikli, pristali. U nemogućnosti da izdrže pritiske u sopstvenim životima, obraćaju se terapeutu. Terapeut se ne pojavljuje, odnosno gledalište je terapeut.

Tokom rada na predstavi razgovarao sam sa psihoanalitičarima I oni ističu da kod psihijatra idu samo normalni. Ludaci ne mogu da prepoznaju probleme i suoče se s njima, a još manje mogu da požele da ih reše. Odlaženje na psihoterapiju može biti od velike pomoći, pogotovo u ovoj zemlji gde su se ljudi silno napatili, preživeli strahovite traume, suočeni sa užasnim padom morala i nepostojanjem vrednosnog sistema, što vam direktno potkopava i najličnije temelje… Mislim da se celokupna nacija nalazi u teškoj mentalnoj situaciji. Jako je bitno da se čovek suoči sa svojim stresovima, da sagleda stvari. Terapija, naravno, neće odagnati problem, ali će vam pomoći da uvidite da on nije baš velik kao kuća nego, na primer, kao cigla, a to već čovek može da ponese, odnosno s tim se već može živeti. Ne znam kako će publika reagovati na predstavu, a mislim da bi mogla otvoriti neka pitanja svakom u gledalištu. Dakle, nije nam cilj da opišemo slučajeve kakvih ima na milione nego da pokušamo da otvorimo procese u ljudima da razmisle o sopstvenom smislu, načinu života… A kroz tih devet junaka otvaramo čitaocu lepezu pitanja, od ratnih trauma do homoseksualizma, od lične sreće do privida koji nas okružuje.”

Goran Marković, Blic

KRITIKA:

HOD PO IVICI
Postratni period traje skoro 15 godina i stvorio je novi, hibridni sloj ljudi čije duše postaju destruktivne ili ponekad nesposobne da se nose sa svakodnevnom egzistencijom. Nemogućnost komunikacije među ljudima završava potpunim nestankom veze i ostajanjem u stanju ogorčenosti. Medijska slika građenja stereotipa utiče i na modele ponašanja i dovodi do isfrustriranosti poslovne žene, ugroženosti gay populacije..

„Terapija” Jordana Cvetanovića u režiji Gorana Markovića započeta je 17. marta na sceni Teatra u podromu Ateljea 212 u 20.30 časova. Akteri (Nataša Tapušković, Svetislav Goncić i Srđan Timarov) bilu su izloženi pogledima publike koja postaje oko jednog posmatrača-terapeuta. Sa druge strane, publika-terapeut biva gledana od strane aktera. Publika ih poziva da promišljaju i analiziraju njihovo stanje. Analiziranje navodi u pojedinim slučajevima na suočavanje i samim tim na identifikaciju. Trenutak kada Srđan Timarov (u ulozi sina) bez reči ritualno ponavlja radnju skidanja cipela, spuštanja na kanabe, plakanja i nakon toga sledi nemo gledanje u publiku. Sada je red na gledaočevo ispovedanje pred samim sobom.

U dramskom tekstu Jordana Cvetanovića pre svega obuhvaćeno je postraumatsko stanje današnjeg društva. Postratni period traje skoro 15 godina i stvorio je novi, hibridni sloj ljudi čije duše postaju destruktivne ili ponekad nesposobne da se nose sa svakodnevnom egzistencijom. Nemogućnost komunikacije među ljudima završava potpunim nestankom veze i ostajanjem u stanju ogorčenosti. Medijska slika građenja stereotipa utiče i na modele ponašanja i dovodi do isfrustriranosti poslovne žene, ugroženosti gay populacije.. Ovo je samo spoljašnja slika društva, dok nas najtananiji slojevi i mnogo dublje traume teraju da se vratimo tananim strunama koje i dalje posedujemo, a koje smo zagubili u grozničavoj trci za uspehom i slušanjem o broju preživelih.

Goran Marković je uspeo da izvuče glumce od upadanja u manir, da njihove potencijalnosti potpuno izvede u scenski prostor. Nataša Tapušković pojavljuje se u tri uloge: žene, kučke i sestre. Figura kojoj se priklonila poslednjih godina je nestašna, slatka i nevina plavuša koja pleni svojom čednosšću. Njena transformacija u čvrstu, dominantu majku koja zbog principa i životnih okolnosti gubi vezu sa sinom ostavlja publiku nemom. Ona je i isfrustrirana poslovna, usamljena žena u potrazi za ljubavlju. I inhibirana devojka koja nema mogućnosti da pronađe put ka spoljnom svetu. Srđan Timarov je pak bio unutar slike grubog i mačo muškarca. Ovde ga vidimo u tačno minuciozno izvedenoj sceni bez reči gde je do detalja izvedena njegova začaurenost. Svetislav Goncić je odavno dokazao svoj talenat. Međutim, možda je u poslednjoj deceniji bio predan žanru komedije u likovima koji su zapravo bili jedan čovek. Ovde je čovek koji je ostao slep u ratu u Bosni i gay.

Ova predstava je vrtlog i erupcija u kojoj je publika izazvana da se suoči, da primi, a možda i da pobegne u smeh. Izazov je svakako i za glumce koji su svaki minut u unutrašnjoj borbi, zajedno sa izloženošću sopstvenih likova. Ovde je stavljen na probu i hamletovski sindrom „Biti spreman to je sve”. Da li smo spremni na potpuno „unutrašnje otvaranje” i hod po ivici?

TERAPIJA - Atelje 212, Tiket Klub