Svetislav Bule Goncić

 

Svetislav Bule Goncić

Mada ni izdaleka još nije došlo vreme za rekapitulaciju njegovog profesionalnog rada, pozorišni, filmski i televizijski glumac Svetislav Bule Goncić kaže da je zadovoljan učinjenim. Stalnom članu Ateljea 212 drago je što pripada kući u kojoj je sazrevao njegov glumački talenat, ali i zbog činjenice da stasavaju neke nove generacije koje treba podržati i strateški usmeriti.

Diplomac Fakulteta dramskih umetnosti u klasi profesora Minje Dedića u svojoj bogatoj glumačkoj karijeri ostvario je više od 60 pozorišnih i filmskih uloga, mada kaže da ne vodi evidenciju koliko je likova do sada oživeo na pozorišnoj sceni ili pred filmskim kamerama. O svojoj nekadašnjoj funkciji predsednika Udruženja dramskih umetnika Srbije kaže da je bila u službi pokušaja da se nešto suštinski promeni u položaju i statusu glumaca, ali da je onda, pre skoro deceniju i po, i sada sve, uglavnom, ostalo nepromenjeno. Zatečeni model pozorišta je isti, kao da nikome ne odgovara suštinski pomak na bolje. Ipak, glumci rade svoj posao bez rezignacije, motivisani samo jednim, za njih osnovnim nagonom, ljubavlju prema profesiji.

Goncić to zna i kao umetnik, ali i kao dugogodišnji direktor Pozorišta na Terazijama.

– Metafora za profesiju pozorišnog glumca jeste dugačka kompozicija nekog voza koji dugo putuje i u koji se valja ubaciti na pravoj stanici – kaže Goncić za Ekonometar.

– Ja sam to učinio još prve godine svog bavljenja glumom, pa ću, nadam se, jednog dana polako izaći, zadovoljan pređenim putem. A na tom putovanju kako se ko snađe. Nikada nisam bio mašinovođa, niti sam izmišljao neke vozove, ali sam na lep način bio prisutan i to me ispunjava zadovoljstvom.

 O svom prvom mopedu, o tome šta svaki motociklista mora da zna, o učenju vozačkih trikova od Bate Kamenog i o snu koji preti da se pretvori u javu.


goncic-1

Prva ljubav zaborava nema

Svetislav Bule Goncić, koji je onako silovito jurcao na „hondi” u jednoj od epozoda TV serije „Selo gori, a baba se češlja”, ovih dana se premišlja da li da konačno položi vozački ispit za vožnju motocikla ili ne. Lomi se, nije mu lako. Sa dvotočkašima na motorni pogon počeo je da se druži od onog dana kada mu je otac poklonio „poni ekspres”, ali sa druge strane ko posle tolikih godina da se petlja sa polaganjem testova pa zatim onog dela ispita kada se na poligonu pokazuje kako se vlada motociklom, a sve to da bi se dobila „A” kategorija.

Između dve vatre

Tako se našao između dve vatre, postati pravi bajker u pedesetoj ili se odupreti zovu mladosti koji neodoljivo vraća stare slike, za koje je mislio da ih je zaboravio. „Zov mladosti”, kada je o motociklima reč, javio se nedavno, posle višedeceniskog „zimskog sna”. Tačnije, kad je posle pauze duge gotovo trideset godina odlučio da ponovo nabavi „nešto zgodno za transport po gradu”.

“Kraj leta, a meni đavo ne da mira. Razmišljam, kad bih sada kupovao motocikl šta bi to bilo. Nemam sredinu. Ili 50 kubika ili milion. Skuter već imam. ”

Nisam više mogao kolima da se probijam kroz beogradski saobraćaj pa sam odlučio da, posle toliko godina, kupim skuter za snalaženje u gužvi na ulicama – kaže Bule Goncić.

Novi dvotočkaš (kymco agility 50 2t) nije baš motocikl, ali je skuter na velikim točkovima, okretan i podvozan, sa efikasnim kočnicama, sve u svemu dovoljno uzbudljiv da probudi potisnutu strast. Ne kaže se uzalud da prva ljubav zaborava nema, jedan dan na skuteru je donosio dve noći sanjanja o dobrim starim danima…

Kada je dobio svoj „poni ekspres” imao je samo šesnaest godina. Bio je to u neku ruku logičan sled događaja, jer je pre toga završavao „kurs” iz osnova mehanike kod očevog prijatelja i komšije čika Dukića, predratnog majstora i šofera. („Uglavnom sam prao deklove i druge delove”). U to vreme je živeo na Banovom brdu pa se najčešće vozio Košutnjakom. Sa svojim drugom Mišom oprobao se na svim stazama, bilo putem ili kroz šumu. („Savet za one koji izlete sa staze je da kad zađu među drveće ne koče, pa dokle stignu”).

A zatim, kada je o motociklistima reč, priča je krenula utabanom stazom. Posle prvog dvotočkaša stigao je drugi, treći i tako sve dok strast traje. Posle „poni ekspresa” dobio je „tomosa petnesticu”, što je bio novi izazov.

Sećam se, bio sam ponosni vlasnik AGV Super Ago kacige koji se nije skidao sa „petnaestice”. Jednom sam se pravio važan pred nekim devojkama prolazeći svaki put sve brže pored njih. Na nesreću, neposredno iza mesta gde su one stajale bila je oštra krivina, pa sam morao, tek što bi ih onako značajno pogledao, naglo da kočim. Kočio sam sve kasnije i kasnije i pri poslednjem prolazu bilo je prekasno. Uleteo sam nekim ljudima u dvorište pravo kroz jorgovane. Lepo sam podigao motoped, okićen jorgovanom, video sam da smo celi i neoštećeni i „tomos” i ja, rekao doviđenja i izgurao ga na ulicu. Ostala je rupa u ogradi. – dodaje Bule Goncić.

goncic-2

Ne brzina, već veština

Bilo je to vreme kada je Vuk Tomanović, koji se proslavio po tome što je prvi od naših sportskih motociklista drsko spuštao koleno tik do asfalta tako da je često trke završavao sa odranim kombinezonom, bio šampion. Na Ušću, koje je nekoliko decenija u svesti mnogih mladih ljudi u gradu na ušću Save u Dunav bilo pozicionirano kao srpska Monca i epicentar svih važnih dešavanja kada je o sportskom automobilizmu reč, okupljali su se redovno prateći uzbudljiva takmičenja.

Išao sam na Ušće i gledao sam trke, ali, kao i svakog klinca, više me je impresionirala galama iz auspuha nego sama trka. Ali, iskreno u to vreme mnogo sam više pratio reli. Nije mene toliko zanimala brzina koliko veština manipulacije. Vozački ispit, za vožnju automobila, položio sam koju godinu kasnije. U to doba, negde 1978. bilo je ispod časti da ideš u auto–školu i da ne naučiš da se parkiraš ili nešto slično. Pamtim, instruktor me stalno lupao po glavi kad napravim neku grešku. Morao sam da mu vratim, zabio sam ga u šoferšajbnu, jer sam „morao naglo da stanem pošto se na semaforu iznenada uključilo žuto svetlo”. Ipak, trebalo je da prođe nekoliko godina da bih stekao pravu veštinu. Što se kola tiče, cela stvar je u manipulaciji velikom i teškom metalnom kockom na točkovima. Ozbiljniju manipulaciju metalnom kockom naučio sam od legende filma, kaskadera Bate Kamenog. Valjda ga je nerviralo kako glupo vozim pa je rešio da me poduči. Tako sam naučio da vozim kao ludak, što je podrazumevlo razne trikove. Kao na primer, okretanje kola, za 180 stepeni pod ručnom, tako da se nastavi vožnja kao da se ništa nije desilo   – kaže Svetislav Goncić.