Jadranka Selec

Jadranka Selec, Tiket Klub

Jadranka Selec

Pozorišni komad ‘Konkurs’ savremenog ruskog pisca Aleksandra Galina suštinski je priča o nama, o našoj bedi i našim životima – rekla je glumica Jadranka Selec, pričajući o nedavno premijerno izvedenoj predstavi na sceni Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Radoslava Milenkovića. Uz Milenu Pavlović, Azru Čengić, Raleta Milenkovića, Mileta Stankovića i druge, na sceni je ponovo i Jadranka Selec. Svoje višegodišnje odsustvo objašnjava spletom okolnosti. Naime, prvo su je ljubav i brak krajem osamdesetih odveli u Sarajevo. U tamošnjem Narodnom pozorištu igrala je predstave, zavolela taj grad, a onda je buknuo rat. Vratila se u Beograd. On je ostao tamo, a potom otišao u ‘beli svet’. Potom su je sustigle bojazni što je bez krivice kriva, odnosno što je Hrvatica. A onda ozbiljna bolest i vreme lečenja. Kaže, ‘svima su nam zbivanja u poslednjoj deceniji na eksjugoslovenskim prostorima dodirnula sudbinu, pa i meni, ali isplivala sam iz toga’.

Govoreći o ‘Konkursu’ Jadranka Selec ističe da joj je lik koji tumači veoma simpatičan i drag, i to iz nekoliko razloga.

‘Vidite, u ruskoj provinciji raspisan je konkurs za lepe i mlade devojke koje treba da rade u singapurskom noćnom klubu, a ona se prijavljuje, iako je u dubokoj mladosti, a bogami se i podebelila. I ja sam dugo bila ‘mlada’ glumica, stalno sam kao igrala neke lepe devojke, pa mi je to nekako i dosadilo. A možda i ovi moji problemi kroz koje sam prošla su me nagnali da na neki način sazrim, i tek sad uživam u glumi. Ponekad mi je žao što mi karijera nije krenula putem malih, sočnih uloga. Elem, lik koji tumačim je od osoba koje opstaju bez obzira na muke i probleme, jer u osnovi imaju čistu dušu i kakvo-takvo uporište u porodici. A u vremenima tranzicije, ili kako se već zove ovo što živimo, mnogi se izgube.’

Konkretno, ko se gubi? Kako? Zašto?

– U svakom slučaju, pošteni ljudi se najpre izgube, jer se teško snalaze kada se menjaju uzusi i sistemi vrednosti. Recimo, danas blago prevariti nekoga je sasvim normalno. Kaže se da je to biznis. A tako nešto je bilo nezamislivo kada su mene vaspitavali. Moj sin, srednjoškolac, smatra normalnim neke stvari koje su meni jednako nenormalne. Teško se čovek privikava na nove vrednosne sisteme. No, elastičniji opstaju. Malo prodaju dušu đavolu, pa…

Može li se duša prodati đavolu ‘na malo’? Kako to ide, na grame?

– Naravno da ne može. To samo tako izgleda na prvi pogled, mi vidimo kako neki ljudi prolaze fenomenalno, a ne znamo koja je cena toga. Starog sam kova, verujem da postoji i zločin i kazna i da sve mora doći na svoje mesto. Neka i meni stigne ceh koliki treba i ako treba. Znate, nisam ni u jednoj partiji, mada smo, nažalost, danas svi politizirani, ali moram priznati da zaista ne volim ovo vreme tranzicije. Ubi nas siromaštvo. I ova predstava, zapravo, govori o ljudima, tačnije jadnicima koji su ispod ruba egzistencije, a to su uglavnom intelektualci. Te žene sa svojim obrazovanjem i intelektom više nikome ne trebaju. One ne vide izlaz u budućnosti svoje zemlje, već naziru još jedinu šansu u odlasku i prodaji svoga tela, odnosno sebe. No, kako to često u životu biva, sve je začinjeno humorom, jer drugačije se, valjda, ne bi opstalo. Komad je veoma angažovan jer govori o, bojim se, ne o onome što je sada, nego o onome što nas čeka.

U čemu se, zapravo, ogleda ta angažovanost i aktuelnost Galinovog komada?

– U činjenici da dugotrajna beda deformiše čoveka. I nas i Ruse i bilo koga drugog. Jednostavno, ljudska koncentracija na puko preživljavanje i koru hleba guši u čoveku sve druge interese i želje. I ako vam se, recimo, posreći da nakon dugo vremena dođete do novca, vi više niste isti, deformišete se iznutra i uz novac gotovo da vam treba i psihijatar.

Mislite li da su oktobarska zbivanja promenila nešto u pravcu manje bede ili boljeg života?

– Glasala sam za promene, ali, nažalost, ne osećam da živim bolje. Imam neku nadu, ali… Sve zavisi od novca, a njega još nema. Kada će biti – ne zna se. Naravno da pare nisu sve, ali su temelj od kojeg zavisi dalja nadgradnja. Pogledajte jedan detalj kada je reč o glumcima. Dostojanstvo umetnosti je činilo da je nezamislivo raditi reklame, to je nekako bilo ispod časti. A danas samo najveća imena imaju priliku da rade reklame. No, opstati se mora. Tek kad dođemo u ‘vruće’ situacije, čovek sagleda šta je sve u stanju da preživi i uradi. Ponekad mi sve deluje kao crtani film.

Vi često pozajmljujete glas raznim likovima u crtanim filmovima…

– Uuu, mnogo volim to da radim. Uvek se radujem i kada sam u prilici da radim predstave za decu. Evo, odigrali smo sto predstava ‘Kako su postale ružne reči’, po tekstu Duška Radovića i u produkciji Udruženja dramskih umetnika, i svaki put se iznova pitam oko nekih stvari.

Oko koji stvari se tu iznova pitate?

– Da parafraziram Duška Radovića koji kaže da deca od nas odraslih čuju i nauče ružne reči, a mi ih posle tučemo što ih govore. Pa, nešto tu nije u redu! Deca su divna bića, iskrena publika, a mi matori… Mi smo premazani svim bojama.

I vi imate sina koji ide u srednju školu, da li biste ga uputili u svet glume?

– Ovo je lep posao, ali baš ne bih volela da ode tim putem jer bih strepela za njega. Nekako više želim, ako ja tu uopšte mogu da se mešam, da izabere neki izvesniji posao. Mama mu je glumica, tata reditelj, pa bi možda bilo i za očekivati, ali nije za sada pokazivao interesovanje. No, šta bude – biće. Moram priznati da kada je bio mali šuškao je, kao i većina dece, ali ja se nisam trudila da mu to ispravim. Verovala sam da ako to tako ostane, sigurno neće biti glumac. Naravno da nije ostalo. Eto, danas mi je to smešno, a onda sam, bogami, ozbiljno razmišljala o tome.