Simo Trebješanin

Simo Trebješanin, Tiket Klub

Simo Trebješanin

Kad god izađem na scenu dajem sve od sebe.

“Mi glumci nekad od silnih pritisaka i želje da budemo što bolji, zaboravimo da se igramo i da se oslobodimo”

Simo Trebješanin: Kad god izađem na scenu dajem sve od sebe

Poznati crnogorski glumac Simo Trebješanin ovogodišnji je dobitnk Velike nagrade Crnogorskog narodnog pozorišta za glumu. Mimo ove i brojnih nagrada koje je dobio u proteklom periodu, Simo Trebješanin je jedan od najangažovanijih glumaca na crnogorskoj pozorišnoj sceni, a takođe i jedan od najtalentovanijih.

Nedavno je ostvario ulogu u predstavi “Lukrecija iliti Ždero” u režiji Jagoša Markovića, premijerno izvedenoj u Gradskom pozorištu, inače njegovoj matičnoj kući. O toj ulozi ali i o onome što Sima Trebješanina čini značajnim dijelom pozorišne scene u Crnoj Gori, govorio je za “Art”.

“Što se tiče saradnje sa Jagošem Markovićem, njegova poznata predstava “Komedija zabune” bila je drugi dio mog diplomskog ispita. Za njega me vežu lijepe uspomene i bilo mi je drago kad sam čuo da opet dolazi tu da radi.

Jagoš Marković je jedan od onih reditelja koji inspiriše glumce, pun je ideja i umije da pusti glumca da mu ponudi rješenje. Ja volim reditelje koji dozvoljavaju tu slobodu glumcu.

Bitno je i za mlade glumce u Crnoj Gori što su imali prilike da rade s Markovićem, ali i s ostalim renomiranim rediteljima, što je čini mi se, prednost Crne Gore u odnosu na region.”

Predstava “Lukrecija iliti Ždero” je predstava koju čini veliki ansambl. Kako se Vi snalazite u takvim predstavama?

“Volim dobre predstave, a je li napornije raditi kada je veći ansambl, jeste. Prosto je važno da posvetite vrijeme svakome, scene se sporije rade i znatno je komplikovanije nego kad je manja podjela. Manje mi je bitno da li se radi o većem ili manjem ansamblu, samo kada je predstava dobra. “Kada čujem reakciju publike, dobijem vjetar u leđa da budem još bolji”

Ja nijesam glumac koji će da kaže da voli striktno komedije ili drame… Ako je dobar tekst, ako je dobra podjela, osjećaš veliko zadovoljstvo dok igraš tu predstavu. Volim da budem opušten, ali dok radim, istražujem. Istražujem ne samo u zadatim okolnostima, već volim da probam razne stvari.

Možda sam ja više glumac kojeg inspiriše publika. Kada čujem reakciju publike, dobijem vjetar u leđa da budem još bolji. Dobro se snalazim u komedijama i u dramama, ali do sada nijesam igrao neke “pomjerene” likove. Bitno je za bilo koju ulogu koja se radi da joj se priđe s prave strane.”

Važite za glumcija koji najbolje može da sprovede transformaciju u samoj glumačkoj igri ali i od uloge do uloge. Koje biste uloge izdvojili kao prekretničke, a koje kao one koje igrate s lakoćom?

“Strašno volim da igram Zganarela iz Molijerovog “Don Žuana”. Inače veoma volim da igram tu predstavu. Ja se nikad ne umorim nakon te predstave. Volim da igram u “Konte Zanoviću”, a pogovoto jednu ulogu u predstavi “Samo za tvoje uši”, koju smo davno radili Andrija Milošević i ja. Draga mi je uloga Profesora iz predstave “Ajmo na sex”. “Volio bih da igram, recimo, i Kneza Miškina, Ričarda III i slično”

Znači volim takve uloge, koje su same po sebi različite i raznovrsne. Mislim da glumci ponekad zaborave da je gluma u suštini igra. Veoma volim da se igram i dok radim i dok traje predstava. Mi glumci nekad od silnih pritisaka i želje da budemo što bolji, zaboravimo da se igramo i da se oslobodimo.”

Uloga Hansa u “Smrtnim grijesima” je takođe jedna od uloga koju bih pomenuo kao prekretničku. Tu igram s gas-maskom, a partnerka mi je Ana Vujošević. To je jedna brutalna scena i lik kojeg igram je upravo od onih “pomjerenih” koje bih volio češće da igram.

Volio bih da igram, recimo, i Kneza Miškina, Ričarda III i slično, ali mislim da nema glumca koji to ne bi volio da igra.”

Dobitnik ste ovogodišnje glumačke nagrade Crnogorskog narodnog pozorišta…

“Nagrade prijaju i obavezuju, a čim ti neko da nagradu, onda znači da si je nečim i zaslužio. Nisam od glumaca koji vole da pričaju o svojim ulogama, ali znam da kad izađem na scenu, sebi govorim – radi sada što najbolje možeš. Tada sam miran i znam da sam dao sve od sebe,a dalje šta će biti zavisi od mnogo faktora.” (Foto: Arhiva

Kakvo je Vaše mišljenje o stanju u kinematografiji u Crnoj Gori i kako Vam djeluju teme kojima se fimovi ovdje bave?

“Nažalost, filma nema puno. Posljednji film koji sam snimio bio je “Lokalni vampir” Branka Baletića. Igrao sam u “Gledaj me” Marije Perović. Izdvojio bih film u produkciji Luka Besona “The Big Picture”, gdje igram jednu malu ulogu, a pojavljujem se i na trejleru filma.

U tom filmu uloge tumače još Roman Duris, Ketrin Denev, Branka Katić… Radio sam nekoliko serija i filmova sa Milanom Karadžićem. “Vidim da se sada rade koprodukcije na sve strane i to nije pitanje samo Crne Gore”

Mi smo malo tržište, a da bi film izašao napolje, treba da iza njega stane neko ko je finansijski veoma moćan. Film je skuplji kasnije, kad krene u neki svoj život nego što ga je skupo snimiti. Mislim da Crna Gora ima veoma dobre pisce, reditelje i glumce, naročito među mlađim ljudima.

Mislim da mogu da se prave filmovi, ali te ljude treba podržati. Film je mnogo skupa stvar ali takođe i igračka koja ako se uradi dobro, ne postoji šansa da se ne isplati.

Koliko vidim, u Crnoj Gori se izdvajaju sredstva koliko je to moguće. Ipak, kada pričamo o ozbiljnim produkcijama, mislim da mi još uvijek za fim nemamo novca.

 

Vidim da se sada rade koprodukcije na sve strane i to nije pitanje samo Crne Gore. Teško da iko može da izdrži ono što film podrazumijeva. Volio bih da se mnogo više radi filmova i serija ovdje.

Gdje smo god otišli sa predstavama na gostovanja, svi su bili puni komplimenata prema glumcima i njihovom angažmanu, a niko nas ne zna. To je, dakle, i pitanje filma.”

Kako Vam izgledaju mlade glumačke generacije u Crnoj Gori?

“Mlade generacije su pune entuzijazma, želje da uče i da se bave ovim poslom. Ono što je velika sreća za studente Cetinjske akademije je što mislim da nijedan student ne može kazati da nema šansu. Mislim da svi imaju šansu, ali je na njima kako će šansu iskoristiti. “Ovdje danas ipak postoji neki kontinuitet u pozorišnom životu”

Uvijek postoji milion faktora koji utiču, ali dobrih glumaca nikada ne može biti puno. Mi smo imali sreću kada smo počinjali da glumimo sa Cetinjske akademije, što su ovdje dolazila velika imena pa smo od njih učili i krali im fore. Mi tada ništa znali nijesmo.

Ovdje danas ipak postoji neki kontinuitet u pozorišnom životu i dolaze razna velika imena.”

Šta znači biti glumac u Crnoj Gori u okolnostima u kojima se nalazimo?

“Glumac u Crnoj Gori teško može da preživi od svog posla i mora puno da radi. Uvijek se misli da su glumci ili umjetnici sa scene bogataši. Oni to jesu u Holivudu i nigdje više. Za vrijeme Tita recimo, glumci su bili veoma cijenjena profesija i mogli su lagodno da žive. Danas to nije slučaj. “Glumcima je nekada bilo važnije da urade jedan film u toku godine nego nekoliko predstava”

Naša profesija se manje cijeni i mnogo je manje plaćena. Naše su plate danas kao i svim ljudima u Crnoj Gori, manje ili više. Jednom su me pitali ima li glumačkih zvijezda u Crnoj Gori. Ja ne znam ko danas može biti zvijezda u Crnoj Gori… Na Balkanu, a ne u Crnoj Gori.

Mislim na zvijezde u pravom smislu riječi, a time ih čini autoritet, ogromna popularnost i dobro finansijsko stanje. Ipak mislim da ako uložiš ogromnu energiju i svoj život u nešto, kad tad mora da se isplati. Na ovaj ili onaj način.

Glumcima je nekada bilo važnije da urade jedan film u toku godine nego nekoliko predstava. Od jednog filma si mogao da budeš miran izvjesno vrijeme. Sad je to potpuno drugačije.” “Fimskim i pozorišnim ulogama vi kao glumac prilazite na isti način, samo je realizacija drugačija”

Film i pozorište

“Fimskim i pozorišnim ulogama vi kao glumac prilazite na isti način, samo je realizacija drugačija. Kada uđete u ozbiljnu filmsku ekipu, vi iako imate više iskustva s pozorištem, vrlo brzo shvatite što su filmske fore. Sve zavisi od glumca do glumca. Neki imaju veću svijest o kadru, neki manju.

Film je naporan za rad, ali na filmu za razliku od pozorišta imate tu veliku stvar, a to je krupan kadar, odnosno detalj. Jedna podignuta obrva na filmu može čudo da napravi, a u pozorištu je to teško na taj način.