KRAJ PARTIJE – Atelje 212

KRAJ PARTIJE - Atelje 212, Tiket Klub

KRAJ PARTIJE – Atelje 212

Samjuel Beket (Samuel Beckett)

Prevod sa engleskog: Aleksandar Saša Petrović

Režija: PETAR BOŽOVIĆ

Scenograf: MARIJA JEVTIĆ
Kostimograf: DRAGICA LAUŠEVIĆ
Kompozitor: MARKO GRUBIĆ
Asistent režije: VLADAN ĐURKOVIĆ

Igraju:

Ham: PETAR BOŽOVIĆ
Klov: BORIS KOMNENIĆ
Neg: VLASTIMIR VELISAVLJEVIĆ
Nela: RENATA ULMANSKI

Beketov komad KRAJ PARTIJE oslikava čoveka, koji u trenutku smrti, posmatra vezu između duhovne i fizičke strane svog bića. Glavni likovi provode vreme u podrumu, ponižavajući jedni druge, sukobljavajući se sa sopstvenim strahovima i iluzijama o mogućim promenama. Dok napolju vlada opšte mrtvilo i ništa se ne događa, oni osećaju neizbežnost svog kraja. Iako ne znaju šta ih očekuje, oni znaju da je igra završena. Jedinu utehu daje im saznanje da “ništa nije smešnije od nesreće”!
KRAJ PARTIJE je komad u kome su krajnje stvari života i smrti dovedene do najvećeg znaka pitanja. “Plače. Znači da je živ.”
KRAJ PARTIJE je zajedno sa dramom ČEKAJUĆI GODOA, remek-delo teatra apsurda.
Beket je najizvođeniji dramski pisac našeg doba, koji je govoreći u ime naše usamljenosti i uznemirenosti, vizionarski svedočio o modernim vremenima.

„Naslov Beketovog komada „Kraj partije” podseća na sve krajnje situacije koje nas okružuju. Ako se nekada i mislilo da nesreća ima mnogo, ovaj svet je pokazao da ih više nema. Bar ne novih, jer su sve poznate. Ostale su još dve-tri krajnje koje će biti i kraj sveta. Samim tim i kraj svih partija i kraj svih krajeva. Nekada je Beket smatran piscem apsurda: Danas je, skoro, realistički pisac, tvrdi Božović i ujedno odgovara na pitanje zašto je odlučio da se ovoga puta predstavi publici baš sa Beketovim komadom „Kraj partije”.

– Pratio sam život predstave „Čekajući Godoa” koja je jako važna za naše pozorište. Od samom početka, od nemogućnosti izvođenja, njene skoro antidržavne i antipartijske obojenosti i straha od nje. Prisustvovao sam obnavljanju te predstave posle izvesnog vremena i bio svedok da su se mladi ljudi najviše smejali apsurdu tih situacija. Nadam se da će i u „Kraju partije” biti dosta smeha, jer čovek da bi preživeo sve nesreće koje je bacio iza sebe može da se brani jedino zdravom metodom, a to je smeh! To je ujedno prilika za intimnu ispovest o svemu – kaže Božović i dodaje:

– „Kraj partije” je ujedno i kraj vere u reč. Danas je reč izgubila svaki smisao i nema nikakvu odgovornost.“

(Petar Božović iz intervjua objavljenog u Politici, 23. novembra 2010.)

SAMJUEL BEKET, poznati dramski pisac, kojeg je kritika i istorija moderne književnosti i pozorišta prepoznavala kao sfingu, bezosećajnu mumiju, mračnog pesimistu, nihilistu, osobenjaka i usamljenika i koji je na kraju zaključio da su reči beskorisne – alfa je i omega teatra apsurda. Rođen je 13. aprila 1906. u Dablinu, a umro 22. decembra 1989. u Parizu. Bio je dramatičar, prozni pisac, pesnik i kritičar irskog porekla, koji je svoja najvažnija dela napisao na francuskom jeziku.
Beket je u svojim dramama raskinuo sa pozorišnom tradicijom, postavši najznačajniji predstavnik teatra apsurda. Uz status najznačajnijeg moderniste Velike Britanije, neki mu daju i titulu prvog postmoderniste. Smatra se jednim od najuticajnijih književnika dvadesetog veka: njegovi tragovi su vidljivi u delima Havela, Banvila i Pintera, kao i u opusima pisaca beat generacije, savremenih likovnih umetnika i muzičara.
Beket je prvi pisac apsurda koji je stekao međunarodnu slavu. Njegova dela su prevedena na dvadesetak jezika, a 1969. godine je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Svoj status vrhunskog dramatičara Beket je učvrstio i potvrdio u aprilu 1957, kada je izveden KRAJ PARTIJE (komad, za koji se pretpostavlja da je nastao kao izraz tuge zbog smrti njegovog starijeg brata Frenka, 1957. godine). Ova Beketova drama prvi put je izvedena na francuskom, kao Fin de partie 1957. u Royal Court Theatre u Londonu. Beket je dramu preveo na engleski, i taj je prevod objavljen 1958. godine.  Obe verzije londonska kritika je dočekala na nož. Postoje određene razlike između francuskog izvornika i Beketovog engleskog prevoda. Iako je Beketov materinji jezik engleski, većina njegovih značajnih dela napisana je na francuskom (zato što, po njegovim rečima, jezik koji nije materinji nalaže piscu određenu disciplinu), a neka od njih je sam preveo na engleski, menjajući ih delimično tokom prevoda. Posle rata Beket piše isključivo na francuskom.
Komadi Krapova poslednja traka, Čekajući Godoa, Kraj partije i Srećni dani često se smatraju ključnim delima treatra apsurda, a njihova crnohumornost i tragikomičnost podseća na egzistencijalističke savremenike, iako se Beket ne može etiketirati kao egzistencijalista. Teatru apsurda, kojim paradiraju očajnici koji uprkos svemu imaju želju da prežive u neshvatljivom svetu, ime je smislio Martin Eslin (Martin Esslin) u istoimenoj knjizi.
Pošto je smatrao da “ništa nije smešnije od nesreće”, Beket je svoje drame apsurda uveo u sferu tragikomedije.
Beketov dramski opus se ne zasniva na tradicionalnim elementima drame. Zaplete, radnju, karakterizaciju likova i katarzu on zamenjuje serijom statičnih slika. Jezik je beskoristan, jer su njegove drame nastanjene likovima koji se muče da izgovore neizrecivo. Likovi postoje u jezovitom, metafizičkom vakuumu, kao u nekom snu, gde, opterećeni uznemirenošću i patnjom, pokušavaju da uspostave neki oblik komunikacije.
Pisao je sve do svoje smrti 1989, ali je proces svakim danom postajao sve teži, dok na kraju nije izjavio da mu se svaka reč čini „nepotrebnom mrljom na tišini i ništavilu“.

KRAJ PARTIJE - Atelje 212, Tiket Klub