Nikola Đuričko

Nikola Đuričko, Tiket Klub

Nikola Đuričko

Sa svega trideset tri godine uspeo je da naniže nisku od preko trideset snimljenih filmova i TV serija, na desetine pozorišnih uloga i da svira u dva rok benda („Kuguarsi“ i „Sport i reinkarnacija“) u zemlji u kojoj jedva da toliko rok grupa i postoji. Kao voditelj uspeo je da osveži uniformisanu televizijsku scenu, nastupima u muzičkoj emisiji „Karaoke obračun“.

Budući da je uspeo, možemo ga jednostavno predstaviti kao uspešnog čoveka. Osim po profesiji, poznat je i po brojnim hobijima kojima se bavio u slobodno vreme, od ljubavi prema PC igraonicama i igricama, preko ronjenja, pa do idolopoklonstva prema beogradskim kafanama. On je nesvakidašnji čovek neobičnog prezimena Đuričko. Ime mu je malo običnije Nikola.

Poreklo prezimena

– Činjenica je da imam karakteristično prezime. Njegovo poreklo vrlo je komplikovano, čak i meni koji sam slušao priču o tome. Ne znam kako bih vama uspeo da odgonetnem tu misteriju, pa bolje da ne počinjem (smeh)!
Međutim, to neobično prezime u svetu filma bilo je veoma poznato, još pre nego što je Nikola u taj svet zašao. Davnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, njegova pokojna baka Tomanija igrala je nekoliko zapaženih glumačkih rola, a pamtimo je kao Rajku u seriji Dragoslava Lazića „Ljubav na seoski način“. Svoju prvu ulogu u filmu „Šta je s tobom, Nina“, u kojoj je, inače, prozborio cele dve reči, ovaj popularni glumac dobio je zahvaljujući svom prezimenu, odnosno činjenici da je unuk Tomanije Đuričko.

– Da, moja baka bila je veza između mene i režiserke tog filma Gordane Boškov, koja je inače naš porodični prijatelj – priseća se Nikola svoje prve uloge.

– Prilikom jedne od poseta našoj kući, Gordana me je videla, a u tom trenutku baš joj je bio potreban klinac za film. I angažovali su me. Nije baka nikoga nagovarala, ali samim tim što se družila sa pravom osobom doprinela je da taj klinac budem ja, a ne neko drugi.
Maštao da leti

Kao dečak maštao je da postane pilot, zbog toga jer je njegov tata pilotirao avionom DC-10, ali i zbog činjenice da su mu se mama i tata upoznali na časovima padobranstva. Ipak, nasledio je bakin poziv, a jedan od razloga je veliki uspeh i slava koju je doživeo nakon učešća u TV seriji „Otvorena vrata“. Blagodeti glumačkog poziva (čitaj, novac i popularnost kod devojčica) bile su tolike da je šesnaestogodišnji Nikola odlučio da otpočne samostalni život iznajmivši stan u Ulici kralja Milana. Bila je to velika i važna odluka za mladog čoveka, koji ne samo da je tek zakoračio u glumu već i u život uopšte:
– Lepa su to bila vremena – priseća se Nikola tih dana. – Normalno je da odmah pomislite na lude žurke koje pravi klinac odvojen od roditelja u tim godinama. Međutim, nisam ja pravio neke žurke, pošto se taj stan koji sam iznajmljivao nalazio u potkrovlju, i bio je vrlo mali, svega 17 kvadrata. Ostao mi je u lepom sećanju jer je imao divan krov, to jest potkrovlje koje je bilo veoma lepo adaptirano i sređeno. To vreme pamtim po strašnom zezanju i enormnom trošenju novca. Trošio sam koliko god sam imao, ali sam od tih para pomagao i svoju porodicu, i koga god sam mogao. To je bilo vreme izbeglica, vreme vrlo gadno za celu zemlju, a ja sam tada prvi put zaradio neku značajniju svotu, pa sam stvarno bio u prilici da pomognem. Možda sam mogao nešto i da uštedim, ne naročito mnogo, ali sam sigurno mogao da pričuvam deo para za jedan pristojan auto. Ali, mene je tada bilo baš briga da kupujem neka kola.
Promene koje su mu se dogodile tih godina nisu se manifestovale samo po dubini džepa već i po blagonaklonosti nekih do tada nedodirljivih i nedostupnih devojčica:
– Logično je to da se promenio stav moje okoline prema meni. One devojčice koje do tada nisu htele ni da me pogledaju najednom su postajale jako zainteresovane. To je valjda i normalno. Ali ja, zapravo, nikada i nisam bio neki, da kažem, švaler. Možda bih ja to voleo, ali nije tako. Nisam koristio svoju popularnost, a biti popularan ne znači da će se za vas zainteresovati neka kvalitetna devojka. Moje ljubavne veze bile su poprilično stabilne. Kod nas su ionako popularniji narodni pevači i fudbaleri. Njihova i naša popularnost nije ista vrsta popularnosti. Zbog jednostavnog razloga što su oni zaista bogatiji, a novac je ipak veliki magnet za takve devojke.
Napor na Akademiji

Kada su ga bubice sa osamostaljivanjem i trošenjem novca prošle, Nikola Đuričko je, kaže, shvatio kuda u životu treba da ide, pa se okrenuo glumi kao profesiji. Svoj prijemni ispit i upis na Fakultet dramskih umetnosti pamti kao najveći napor u životu:
– Ja sam se, bogami, četiri meseca spremao za upis na Akademiju. Za upis me je spremao Mika Aleksić, što je zaista za mene bio specifičan i naporan rad. Do tada se nisam nikada toliko posvetio nečemu u tolikoj meri. Otežavajuća okolnost bilo je to što sam ja trošio više energije nego što je zaista bilo potrebno, jer nisam bio ni načisto šta tu u stvari i treba da se zna i da se ume. Bez Mike teško da bih uspeo. Verovatno bih lutao u tom svom neznanju i ko zna šta bi bilo. Zaista sam uložio sav svoj napor koji sam mogao da bih prošao prijemni. Onda kada su me primili imao sam utisak da je to zbog sveg tog napora koji sam uložio. Drago mi je što je tako dobro ispalo. Mnogi ljudi koje ja znam, a koji su se spremali za upis na Akademiju tih godina, ali i posle toga, i nisu uspeli, govorili su da je tako ispalo zato što se nisu baš trudili.
Napor u vojsci

Već tokom studija (ali i odmah po njihovom okončanju) njegova filmska karijera napredovala je vrtoglavom brzinom. Ređao je uloge za ulogom: „Do koske“, „Lajanje na zvezde“, „Nebeska udica“, „Munje“, „Nataša“… U jednom trenutku imao je toliko posla da ga je neki mladi glumac optužio da je sa Nebojšom Glogovcem uzurpirao glumačku scenu! Nikola je tada učinio ono što se najmanje očekivalo od jedne popularne i poznate ličnosti otišao je na odsluženje vojnog roka! Razlozi koji su ga naveli na taj korak demistifikuju tu njegovu odluku:
– Činjenica je da je to služenje vojnog roka bilo nužno i da je država zahtevala od mene taj napor, jer bez toga nisam mogao da dobijem pasoš! Celog života sam se mučio sa tim pasošem i hteo sam da to skinem sa dnevnog reda. Što se samog služenja vojnog roka tiče, prva tri meseca proveo sam u Zaječaru, u pešadiji, a ostatak ovde u Generalštabu, u saobraćajnoj vojnoj policiji. Bilo je i prijatnih stvari, ne mogu da kažem da nije. To vreme pamtiću po činjenici da sam upoznao gomilu svakojakih ljudi na koje u privatnom životu, verujem, nikada ne bih naleteo. Meni je to zaista bilo jedno zanimljivo iskustvo jer sam kao popularan, i da ne kažem uspešan, sa mekanih jastuka došao u Zaječar na minus 20. Ne bih sada mogao da procenim da li mi je to donelo nešto dobro ili nije.

Nisam ostao Gojko Sisa

Naša publika glumce upamti po najznačajnijim ulogama, pa im shodno tome daje nadimke i ti se nadimci onda pamte do kraja glumačkog veka. Jedna od najznačajnijih uloga Nikole Đurička jeste uloga Gojka Sise u filmu „Munje“. Ipak, opasnost da ga zauvek identifikuju sa tim likom on je nekim čudom izbegao:

– Neki su gledali samo to, pa bi me možda nazvali po tom filmu, dok su neki drugi gledali nešto drugo, pa postoji opasnost da me nazovu po nekoj drugoj ulozi. Kod nas je to normalno. Gojko Sisa ostavio je dosta jak utisak na publiku, i ta uloga jeste obeležila mene u jednom periodu, ali mislim da smo nekako i Gojko i ja uspeli da prevaziđemo međusobnu povezanost (smeh)!
U kafani volim tišinu

Osim u glumi, Nikola se oprobao i kao muzičar, jer od detinjstva svira gitaru. Nastupao je sa bendovima „Kuguarsi“ i „Sport i reinkarnacija“. U jednom trenutku bavio se i ronjenjem, a poznat je kao veliki fan video igrica i igraonica, gde je, po sopstvenom priznanju, znao da se zablesavi i provede ceo dan. Iz tog perioda pamti se njegova izjava „da je nezgodno kada vam neko ubije ženu“ jer je i suprugu vodio da se zajedno oprobaju u nekim tada aktuelnim igricama. Osim svega pomenutog, Nikola ima još jednu veliku strast – kafanu. Ali ne kao mesto gde odlazi da jede i pije, već kao kultno mesto:

– Prva stvar kod kafane koja je genijalna jeste to što je tišina, što nema muzike kao u kafiću, a i ako je ima, može se utišati, jer, iskreno, smeta. Osim ako neko nešto ne slavi. A i u tom slučaju možete da promenite kafanu. Meni se tu dopada što je kafana mesto gde možete da odete da porazgovarate s nekim. Glavni vid zabave, u tom smislu, jeste razgovor s nekim. Inače sam kao klinac visio po kafanama, pa mi je ta ljubav možda ostala iz tog perioda života. Čini mi se da su kafane specifičnost Beograda, mesta gde se čovek oseća opušteno i normalno.